Carpe Noctum

Nikad nisam pisala dnevnik. Počinjala sam nekoliko puta, ali mi jednostavno - ne ide. Zaboravim, odustanem, izgubim... Nisam osoba koja bi mogla kontinuirano pisati u svesku i svaku potrošenu čuvati i sa sjetom listati stranice dnevnika nakon par godina. Čak i ovaj blog je takav. Pišem ga s vremena na vrijeme, kad mi treba da se istresem, da izbacim iz misli i srca sve što me pritišće ili stavlja u nedoumicu. Nije mi bitno ni ko će ovo pročitati. Ne mora niko. Ne treba niko. Ovo je... Tamna strana mene. Recimo.

Obično se vraćam ovdje kada svi racionalni i realni odgovori nemaju smisla. Realna jesam, i racionalna, mnogi kažu, sama o sebi pesimistična. Ne. Ja sam realna. Znam da jesam. Činjenica je da sve što kažem, obistini se i ispadne onako kako kažem da će biti, jer splet okolnosti + zdrava logika dovode do jednog jedinog, ispravnog, zaključka.

No to nije tema današnje emisije.

Ja sam možda loša osoba. Zato što želim da svi moji prijatelji i bliski ljudi podijele svoje probleme sa sobom, i one prave i one male sitne što samo kljucaju u mozak i tjeraju te da neprestano razmišljaš o tome. A ja... ja o svojim ne volim da pričam. Ne volim pričati o onome što mi je na umu. To je možda hipokrizno, možda je odvratno, bezobrazno... Ali, jednom sam se "pustila" normalnom ljudskom biheviorizmu i... Suština je da nije ispalo kako bi eventualno trebalo ispasti. Á propos toga, smatram da sam strašno komplikovana osoba. Ne, nije poenta u tome da me nemoguće razumjeti, samo je potrebna zaista želja da me se razumije da bi se to moglo postići. Vjerovatno sam ja dijelom kriva za to, jer sam postavila takav zid. I senzore za selekciju kome je zaista stalo. I gle čuda... Vrlo su rijetki ljudi kojima jeste. Zapravo mogu ih nabrojati na prste jedne ruke.

Da li sam u krivu? Vjerovatno ne. Da li sam komplikovana? Možda. Ne želim biti manje komplikovana? Apsolutno.

Ponekad mi je teško shvatiti i samu sebe. Vjerovatno zbog velike količine informacija koje ostaju samo za mene, mozak mi usporenije radi. Ponekad. A moj ponos i arogancija, koje mi nerijetko ističu kao glavne osobine, ne dozvoljavaju da se njena ekselencija Inteligencija vrijeđa bilo čijom pomoći u tim trenucima. A s druge strane, rijetko ko bi i pomogao...

Neko bi sad rekao, da sam vjerovatno u nekoj teškoj depresiji ili neraspoloženju, možda PMS-u ili nekom drugom ženskom periodu kada do 12 mrziš sebe od 12 cijeli svijet. Naprotiv. Vrlo sam lijepo raspoložena. Onako, ko djevojčica od 12 13 godina, kada tek ulazi u svijet tinejdžera, pa ni sama ne zna gdje se nalazi, a preplavljena je neizrecivo dobrim raspoloženjem. Samo, što u mojoj savršenoj slici, s obzirom na dodatak na tih 13 godina, postoje i crne flekice. Neprimijetne, ali meni dovoljne, da znam da su tu i da me podsjećaju na sve ranije godine i trenutke kada je nastala svaka od njih.

Vratimo se mojoj komplikovanosti. Da li komplikovanošću mogu objasniti činjenicu da mi nijedna veza ne može opstati? Da ne može ići nekim normalnim tokom? Možda. Ali ipak, rekla bih da je to Okamova britva. Komplikovanost je relativan pojam, pokušavam si sama objasniti, ono što je nekome komplikovano, drugome nije. Čisti matematički problem. OK.
Imam visoke standarde? Šta zapravo podrazumijevaju visoki standardi? Ako imati visoke standarde znači da sam svjesna onog šta želim, da imam zreo pogled na stvari i okvir u kojem se kreću moji standardi - da imam visok standard.

Jesam li zbog tog komplikovana. Vjerovatno da.
Da li to izgleda strašno? Možda.
Želim li se promijeniti? Kategorično ne.

Možda nakon ovih pitanja, ovaj cijeli post nema smisla. Možda, nekom ko ga čita. Meni ima. Ja ne želim da se promijenim ponovo radi nečega što nije vrijedno promjene. Ne želim da postanem nešto što nisam, jer se to od mene očekuje. Ja znam šta želim, i znam da, ako to i ne dobijem, ne želim kompenzaciju.

Najnezahvalniji posao na svijetu je tumačiti sebe i biti realan prema sebi. To je gotovo nemoguće. Najteže je shvatiti šta zapravo želiš. To je mukotrpan posao. Bolno je probuditi se i shvatiti da si odrastao i da si svjestan nekih stvari, kojih možda i ne želiš biti svjestan. S druge strane predobar je osjećaj shvatiti da si zreliji i da imaš drugačiji pogled na svijet. Kontradiktorno? Možda. Čak, šta više, vrlo vjerovatno.

Da bismo shvatili druge, moramo shvatiti sebe. Da bismo shvatili sebe, moramo poznavati sebe. Da bismo poznavali sebe... Moramo odrasti. Barem djelomično.

Nije mi drago što ovo priznajem... Ja sam odrasla.

Ti si jedno obicno sarkasticno, bezobrazno, arogantno, iskompleksirano, ironicno djubre. Jest. Djubre. Branis se ironijom i sarkazmom, krijes iza arogancije i bezobrazluka, sakrivas te komplekse koje imas. Mislis da tvoja maska zajebanta kojem arogancija preljeva na sve strane, koji za svakog ima sarkasticni komentar, ironicnu dosjetku, arogantni stav, sakriva ono sto ti ustvari jesi. Jedno veliko nesigurno dijete. Jedno malo deriste, kojem vise nego ista na svijetu treba neko ko ce razumijeti njegovu ironiju, sarkazam i aroganciju kao stav kojim se brani od vanjskog utjecaja. I ko ce ga takvog htjeti i prihvatiti.

Reci mi... Jel uspjela? Jel joj krenulo za rukom? Reci mi da jeste. Reci mi molim te, da imam barem jednu pozitivnu stvar u vezi te individue. Ne, ne... ne mrzim ja nju. Ona mrzi mene. Znaš ti to dobro.

Zašto? Mene pitaš zašto?

Možda zato što je svjesna da joj ne ide od ruke i da joj kliziš iz ruku. Da te gubi? Ah, da, ja sam ljubomorna, oprosti.

Možda je shvatila da nije dorasla tome? Ah, da, opet moja ljubomora, izvini.

Možda je shvatila da se samo psi igraju s kostima? Jao, oprosti, grozna sam!

Možda je, ipak, shvatila da se seljačko rumenilo vještačkim ne može skriti? Aaa.. šta mi je?

"Kad dvoje loši postanu, prijatelji teško ostanu..." kaže Vlado. Šta kažeš? Istina? Ma daj... Jel' zaista misliš da je to razlog svega? Očekivala sam svašta od tebe ali da budeš glup nikad.

I znaš da meni lagati ne možeš. Nije kriv niko, dragi moj, kriv si samo ti. Ona je nebitna. Ona je nešto čime ti sebi vraćaš samopouzdanje. A nemaš ga dragi. Nemaš ga.

Uživaj u svojoj sreći, i okreći glavu i dalje. Ja neću padati tako nisko. Nije to moj nivo. Ni ti nisi bio. Bačeni su biseri pred svinju, šta da se kaže. Kako li sam, pitam se samo, očekivala da ćeš znati šta ćeš sa mnom.

Ali neka... našao si sebi... pravu :)

Ja sam jednom bila A., a ona će uvijek biti ja. I ti to znaš. Inače ti se ne bi omaklo. Nekoliko puta ;).



PS. Danas je 25. maj. Sjećaš li se?

Vrijeme.
Tek poneka misao se otme pa razmišljam o tebi. I vrijeme prolazi. I pitam se šta bi se desilo da se nije desilo sve što se desilo? Da li bih ja bila drugačija? Da li bi ti bio drugačiji? Da li bi vrijeme bilo isto?
Da li bi pjesme zvučale isto?
Da li bi kiša padala isto?
Da li bi dani bili drugačiji?
Da li bi... srce manje boljelo?
Da. Vjerovatno. Možda. Ne znam. Ne.
Vrijeme mi kaže da sam prošle godine u ovo doba bila sretna. Presretna. Zaboravila sam na sve što me mučilo, pritiskalo, bila sam bezbrižna, bez ikakvog teškog osjećanja. Ti, emocije i ja. I svijet je bio naš.
Ništa nije moglo skinuti osmijeh s mog lica. Ništa nije moglo zamijeniti dodir tvoje ruke. Tvojih usana. Tvoj zagrljaj. Pogled i poluprijekor.
Vrijeme mi kaže da sam danas samo sretna kad se sjetim toga. Ali i da u isto vrijeme boli. Stegne nekako u prsima. Nedostaje mi. Sve mi nedostaje. A ne mogu učiniti ništa. Čin je odigran, zavjese spuštene. Glumci dobili nove uloge.

Sviđa li ti se nova uloga? Uživaš li u njoj? Jel' isti osjećaj? Drugačiji? Bolji?

Meni nije.

Vrijeme kaže da ćemo ostati na pozornici još dugo, ali svjetla te predstave su pala. Premijera je bila izvanredna, ali reprize neće biti. Žao mi je. Ali i nije.

Žao mi je jer mi nedostaju probe. Nedostaješ mi ti. I nedostaje mi cijela predstava.

Nije mi žao jer se bojim da reprizu ne bismo znali, ne bismo mogli odigrati. I onda bi i premijera izgubila vrijednost.

Ali molim te, zapamti jedno:

Jednom ću pisati scenario za novu predstavu. Ili film. I bićemo inspiracija. I bićeš heroj koji spašava damu u nevolji. "Svakoj akciji potrebna je romansa". I nećeš umrijeti, jer takvi kao ti ne umiru lako.

Škripa kočnica. Tup udarac. Boje su se počele razljevati. Mrak.

Pokušavala je ustati, ali kao da ju je nešto prikovalo za pod. U trenutku, učinilo joj se da vidi svjetlost. Ustala je, osvrnula se oko sebe i tražila barem neki trag nečeg poznatog. Nigdje ništa. "Gdje sam ja to?" – prostrujalo joj je mislima. U trenutku je ugledala poznato lice. Potrčala je ka njemu, zagrlila ga snažno i kroz suze prozborila: "Molim te, reci mi gdje se nalazimo, šta se desilo?". On ju je pogledao i razvukao osmijeh – "Don't worry, na sigurnom si."

Trebalo joj je par trenutaka da se navikne na okolinu. Ispred nje je bilo blještavilo neke nepoznate svjetlosti, iza nje najcrnji mrak koji je u životu vidjela. Tačno na sredini stajali su njih dvoje. I dalje joj nije bilo jasno šta se dešava, nije joj bilo jasno kako se našla na tom mjestu, i odakle zapravo on tu.

"Daj, molim te, reci mi, šta se dešava?", drhtavo je upitala.
"Ne dešava se ništa. Još. Do tebe je da li će se desiti.", odgovorio je, nezainteresovano gledajući u stranu.
"O čemu ti pričaš? Možeš li jednom u životu biti precizan? Otkud ti ovdje uopšte?", ljutito ga je upitala, ali svaka njena riječ odražavala je strah.
Pogledao je podsmjehujući se njenoj djetinjastoj reakciji: "Ja sam ovdje zbog tebe. Ti si me dovela.".
"Šta? Daj prekini filozofirati molim te. Odakle ću te ja u vraga dovesti, pa nismo se vidjeli danima, ne razumijem o čemu pričaš! Nije vrijeme za tvoje filozofiranje, zaista!", povikala je, a panika joj se ocrtavala na licu.
"Smiri se. Daj, daj, sjedi. Polako. Gledaj, nisam ja zaista ono sto ti mislis da jesam. Posmatraj me kao.. hm.. svoju Volju. Volju za životom. Ja sam ovdje da ti pomognem da odlučiš. Želiš li ići dalje, ili se vratiti."
"Molim? Zbunjuješ me. O kakvoj ti volji pričaš? Jel to opet neka tvoja ideja, koja je samo tebi smiješna?", ljutito mu je odgovorila.
"Daj, pogledaj oko sebe. Vidiš li gdje si? Ja želim da se vratiš, pobijediš strah i prođeš kroz taj vražiji mrak. Molim te, samo pogledaj oko sebe!"

Pažljivo se osvrnula oko sebe. Počela je shvatati.

"Dakle, ako sam dobro shvatila, ti nisi zaista ti, ti si ono što ja želim da budeš?" upitala je sa neobičnim razočarenjem ali i divljenjem u glasu.
"Pa, možeš to tako nazvati... Dakle, šta ćeš?" , upitao je s nevjericom.
"Nazad, dakako.", nasmijala se. "Ti si zaista sve ono što čovjek nikad ne bi očekivao od tebe."
"Jel' de? Pozitivna je to stvar, uzmemo li u obzir da se od mene očekuje da budem mrtvac jednog dana.", rekao je kroz smijeh.
"Ne brini se, takvi kao ti ne umiru lako."

Pogledala ga je u oči, pokušavši mu zaviriti u dušu, a onda se sjetila da to nije zapravo on. Okrenula se, udahnula duboko i krenula prema mraku. Okrenula se posljednji put. Nije ga bilo.

Otvorila je oči. Zabljesnula su je svjetla. Sve je oko bilo bijelo.  Ležala je i na rukama su joj bili zavoji.
"U bolnici sam!?", pomislila je.

Pokušala je ustati u sjedeći položaj. Podigla je glavu, oslonila se na laktove, i pogledala u zid ispred sebe. Bio je narandžast. Nasmijala se, onako tiho da samo ona čuje, pogledala kroz prozor i pomislila:

"Hvala. Iako nisi zaslužio. :)"
********************************************************************************************************

Onom Koji Ne Zaslužuje. 01.01.'11.

Necu da cujem za tebe
a to mi teze je od svake nevoje
jer kada oci zatvorim
u bol se pretvorim i odmah razdilim

Jedan dio od mene je
onaj sto bizi od tebe
a onaj drugi pravi je
sto ljubit tebe ne prestaje

"Nije svaka priča bajka."

I nije.

Sunce je pržilo njeno lice. Hodala je sama po gradu, bez nekog cilja, ali odvažnog stava i oštrog pogleda, baš kao da žuri završiti neki jako bitan posao. A ustvari je bježala. Bježala je od zatvora svoje sobe. I nadala se. Nadala se da će se sresti i barem onako u prolazu pozdraviti, osmijehnuti jedno drugome, mahnuti, možda i stati, razmijeniti par nekih glupih, besmislenih riječi kojih će se ona sjećati i vrtiti u glavi cijeli dan. Nadala se. Katedrala. Ekonomija. Park. Vječna vatra. Čeka. BBI. Ništa. "Danas očito nije moj dan." tiho je ponavljala u sebi. 

Mrzila je sebe. Mrzila se zbog svega onoga što ona jeste, što glumi da jeste, što servira ljudima da jeste i onoga šta ona osjeća. Mrzila je taj osjećaj koji bi joj uzrokovao oluju u želucu i slabost u koljenima, koji je vješto krila iza širokog osmjeha i polusakrivenog pogleda. Nije htjela biti takva. Glavom su joj prolazile različite misli. "Zašto se uvijek meni dešavaju ovakve stvari? Jesam li ja pretplaćena na ove glupe bezizlazne situacije? Jel moja sudbina da vječno budem ona koja plače? Jel moja sudbina da uvijek puštam da moju sreću kroje ljudi koji nemaju veze sa mnom? Ako je negdje zapisano da je moja sudbina da patim i da plačem i da budem vječiti peh, voljela bih znati, da barem budem spremna, da znam šta me čeka dalje, da me ne dočekuje svaki put nespremnu i da svaki put biva sve gore i gore."

Marijin Dvor. Pogledala je u staru crkvu koja je nekada imala posebno značenje. Sada je to bila samo crkva, stara, kamena, hladna. Tužno se nasmijala. "Tu je početak moje nesreće. Možda se tu treba i završiti, ko zna..." prozujalo joj je kroz glavu. Pokušala je sklopiti u mozaik sličice od prije par godina, ali nije mogla. Previše sadašnjosti joj je bilo u glavi. Previše želje. Previše nade. Previše.. ljubavi. Iz nekog razloga maksimalno je izbjegavala tu riječ. I prije nego se desio razgovor, ali i nakon toga. Uvijek je koristila neke druge oblike te riječi, kao da je namjerno izbjegavala. Da li se bojala?

"Nikad neću spomenuti to u tom kontekstu. Ljubav. Kakva ljubav, ta riječ je smijurija. Ovo što se dešava u meni daleko je od te riječi. Nije ovo pojednostavljena verzija Tatjaninih osjećaja, nego tačno ono što je ona osjećala prema Onjeginu. Upravo to. Epska emocija, a ne isprana fraza sa klupa u Vilsonovom. Emocija koja tjera da prihvatim stvari koje ne mogu, koja mi ne da zaspati, koja mi se ne da koncentrisati, emocija zbog koje gubim godinu, emocija koja me tjera da plačem, koja me tjera da besciljno hodam po gradu hineći obavezu.. To nije ljubav. To je puno više."

Ne, ne bih rekla da se bojala. Prije mislim da se radilo o bijesu na ljubav. Mrzila je ljubav kao takvu, mrzila je kao ispranu frazu kojom su se svi razbacivali, mrzila je jer je prava ljubav zbog toga izgubila na vrijednosti. Mrzila je, jer joj ljubav nikad nije uzvraćena.

Kao i uvijek, razmišljala je o svemu. Razmišljala je o budućnosti. Uprkos svoj snazi koju je iskazivala, osmijehu koji je servirala, bila je prazna. Ono što joj je falilo u životu bilo joj je na dohvat ruke, ali jako daleko. A ona nije mogla uraditi ništa. Ono što je mogla, uradila je. I nije znala šta dalje. I nije mogla dalje. Nije mogla sama dalje. A pomoći nije bilo.

Po ko zna koji put vrtila je njihovu priču u glavi. Očekivala je neko rješenje, neki znak, neki novi put, neku novu opciju. Ali ništa. Jedno veliko ništa. Jedna velika praznina u prsima, krik koji je zatomljen u grlu i ne može izaći, suze u kutovima očiju i dubok uzdah su sve što je dobila. Kao i uvijek.

Poznati zvuci, dječiji smijeh, poneka psovka i vrištanje. "Pred zgradom sam. Već... Opet u zatvor. Opet i iznova vrtiti još uvijek neispričanu priču. A nije svaka priča bajka. Da li je ova?"

Ti si jedno obicno sarkasticno, bezobrazno, arogantno, iskompleksirano, ironicno djubre. Jest. Djubre. Branis se ironijom i sarkazmom, krijes iza arogancije i bezobrazluka, sakrivas te komplekse koje imas. Mislis da tvoja maska zajebanta kojem arogancija preljeva na sve strane, koji za svakog ima sarkasticni komentar, ironicnu dosjetku, arogantni stav, sakriva ono sto ti ustvari jesi. Jedno veliko nesigurno dijete. Jedno malo deriste, kojem vise nego ista na svijetu treba neko ko ce razumijeti njegovu ironiju, sarkazam i aroganciju kao stav kojim se brani od vanjskog utjecaja. I ko ce ga takvog htjeti i prihvatiti.

Djubre jedno ironicno smrdljivo!

Ali, ironija svega, je da to odvratno, smrdljivo, ironicno, bezobrazno, arogantno stvorenje, ja, arogantna, sarkasticna, ironicna, odvratna, bezosjecajna krava VOLIM!


*A one sve nek jedu govna!

Nedostaješ mi.
Prokleto.
Mnogo.
Nedostaješ mi.
Osmijeh.
Jako.
Nedostaješ mi.
Oči.
Do bola.
Nedostaješ mi.
Nespretnost.
Do neba i nazad
Nedostaješ mi.
Riječi.
Do ludila.
Nedostaješ mi.
Starke.
Kiša.
Do beskraja.
Nedostaješ mi.
Ti.
Do Boga.
I više.
Dalje.
Šire.

_________________________________________________________________________
03.12.2009.
23.12.2009.
The Days.

Zašto meni ovaj blog uvijek dođe kao ispušni ventil? Ono kao ja ne želim da iko zna, da iko čita, da iko vidi... I onda pravac na internet. Da, znam, niko ne zna ko sam ja zapravo, ali... Nebitno. Point je ocigledno u tome da  više od godinu dana nisam pisala. Zašto?
Zavirim ovako u sebe malo i vidim... Svašta, al' nije za priču. Ček', pa šta radim onda ovdje... Dakle, da krenemo redom....

Uvijek mene dočeka isto razočarenje. Uslovno rečeno. Prijateljice nisu moje područje. Jednostavno, to se ne može održati. Možda sam kriva isključivo ja, možda i nisam, neću nikada saznati. Šta se može... Jedino što mi je crnjak, što mi brat kaže da se saživljavam s njima dvojicom, i da činjenica da sam odrasla s muškarcima automatski je utjecala na moj mentalni sklop tako da ja ne znam razmišljati niti ponašati se kao žensko. Uvreda? NE! Želja za promjenom? NE i NE! Potreba za promjenom? Očigledna xD.
Nije što se to meni sviđa, ali osoba koju volim više od života, a muškog je roda i odaziva se na "moj brat" kaže da mi nedostaje žensko društvo. Ok, možda je i u pravu... 21 godinu druženja s momcima zaista me jeste izbacilo iz kalupa klasičnog ženskog ponašanja. Ne, to ne znači da sam muškobanjasta, samo da ne volim pokazivati emocije, da sam sklona zatvaranju u sebe, da se trudim biti nesalomljiva, da jako gotivim fudbal i auta, da sam više upućena u kalibre i vrste oružja nego u kozmetičke marke i da sam se tek u 21 godini svog života počela šminkati svakodnevno. Ako kreon/tuš i maskaru možemo nazvati šminkom. No, ono što je iz obične osobine preraslo u neku vrstu problema jeste moje ne pokazivanje emocija i... da, zatvaranje u sebe.
Po defaultu, ljubav nije moje područje, i čak i kada mi sve ide od ruke, ljubav uvijek štopa. Jednostavno, ja tu nemam sreće. I kada pomislim da ide, desi se nešto što me vrati na zemlju i podsjeti me da ja i sreća u ljubavi nemamo dodirnih tačaka niti idemo skupa u istu rečenicu. Tako je bilo i ovaj put. Sve je bilo divno, krasno, bajno, ili sam barem ja, onako glupo zaljubljena, to vidjela tako. Možda nisam očekivala kule i gradove, ali ni nož u srce definitivno. Priča otprilike ide ovako: Djevojka ima prijateljce koje su joj sve osim prijateljice. Njoj momak zapne za oko, međutim, odjednom je i u interesnoj sferi njene "prijateljice". Ona se povlači na neko vrijeme, ali interes ne prestaje. U međuvremenu prijateljice i ona se raziđu iz veoma kompleksnih razloga, koje je nemoguće jednostavno objasniti, i interes postaje intenzivniji. Počinju neke sitne šeme relacije, dopisivanja, cjelonoćni MSN razgovori, svakodnevno sretanje, leptiri u stomaku, gubljenje kad se vide... Klasično zaljubljivanje preko ušiju i sve što ide u paketu s tim. Paranoja i mašta kao sastavni dio toga utječu uveliko i na raspoloženje i na sve ostalo. Jednog dana, jedna od spomenutih prijateljica naglašava da on ima djevojku. I ispostavi se da je ima. Kraj priče.
Da, djevojka sam ja, a momak je On. Neko ko je učinio da moja šestogodišnja bolest zvana S. nestane zauvijek. Da prvi put poslije toliko vremena zaista budem sjebana zbog nekog ko nije S. i ko nema apsolutno niti jednu njegovu osobinu. Priznala ja to ili ne, svi su ranije, in a way bili S. Ponasanjem, stilom, nacinom govora, gestikulacijom. Nečim. Dok nisam upoznala Njega koji je apsolutno dobio moje srce, a ničim nije podsjećao na S. Ni pokretom, ni govorom, ni gestikulacijom. On je samo svoj, poseban, prava Vodolija. I eto, bilo šta je bilo, Vaga je pomislila da je pronašla svoju Vodoliju. Vraga...
Onog dana, onu prokletu srijedu, kad mi je onako hinjavo i samozadovoljno rekla "Ne znam kako se vi volite, al on ima djevojku..." poželjela sam umrijeti. Iako sam, kao i uvijek, odreagovala hladno i s osmijehom jer ne volim i ne pokazujem emocije, samo ja znam šta se zapravo desilo. Ne, nije se slomilo, samo se istopilo.
Nisam htjela priznati da me pogodilo. Govorim i danas da sam očekivala. Ali nisam. Zaista nisam. U neku ruku jesam, ali potajno sam se nadala da ta opcija neće biti u opticaju. Barem dok ne popijemo tu famoznu kafu koju mi je obećao za rođendan. Ove godine sam voljela svoj rođendan, jer sam dobila uporedo čestitku od brata i njega. Jedan na telefon, jedan na MSN. u 00:00. Pa dan mi nije mogao bolje početi... :)
I čekala sam tu famoznu rođendansku kafu, koja je bila dogovorena i prije rođendana, za koju se termin uslovno utvrdio neposredno prije nemile srijede... I onda... Cut.
Ponosna ja, uvijek dignute glave, poslije svega toga plakala je u tramvaju jer se posvađala s bratom. Posvađala se s bratom jer se silila biti dobro, a bila je sve osim dobro i puklo je na bratu. Nažalost. Na sreću, on je shvatio, i rekao mi da ne smijem to sebi raditi, da se ne smijem zatvarati toliko. No, šta da uradim? Boli me, vražije me boli, nisam očekivala da će imati ikakvu šemu a ne vezu, još za koju niko ne zna... Ne mogu to nositi ponosno da svi vide, jer ne želim da svi vide... Bolje da ne vidi niko. Ali ne mogu izdržati, preteško je...
Pronašla sam kompromisno rješenje. Uslovno rečeno. One me ipak donekle razumiju. Razumiju me i njih dvojica. Samo je problem u otvaranju.
A šta da im svima kažem... Samo more riječi koje meni ne znače ništa jer riječi su bezvrijedne kada su ovakve stvari u pitanju. Hoće li moje "boli jako, boli da ne mogu izdržati pa se smijem ne bih li zaboravila na to" njima zaista dočarati kako se ja osjećam? Ne, nije to njihov minus, već i oni su ljudi i oni imaju svoje probleme i ne mogu me shvatiti onako kako bih ja htjela. Ne mogu za mene izdvojiti onoliko vremena koliko bih ja htjela. I ne trebaju, imaju svoje živote. Zato je valjda i lakše sve držati u sebi i znati zaista koliko boli samo vidjeti onaj prozorčić kada se pojavi na MSN-u, a znati da se na taskbaru neće pojaviti još jedan narandžasti prozorčić s Njegovim nickom i nekim blesavim pozdravom. Kada to boli, kakav je osjećaj vidjeti ga, dotaći mu ruku i pustiti glas iz grla... Koliko god besmisleno izgledalo, teško je. Ipak negdje daleko u sebi nadala sam se da ću ja popuniti onu prazninu koju je popunila ona. Da je barem ne znam. Da mu je barem kod kuće.
Evo i sad... Dok se na playeru vrti "S kim čekaš dan" ja razmišljam zašto ovaj vikend nije otišao kući. I ne znam zašto, ona mi kvari koncepciju da ima ispite i da treba učiti. I opet boli. Jako jako jako. Ne mogu plakati, suze nisu dovoljne. Suze su za onaj osjećaj bijesa kada ne možeš dobiti šta želiš ili kada ti se skupi mnogo stvari. Moje suze su jučer saprale taj bijes. Sada je ostao samo ovaj osjećaj, kralj svih sjebova... Onaj osjećaj kada nemaš volju za životom i kada ti se sve čini bezvrijednim i nebitnim, kada jednostavno želiš pobjeći od svega, i želiš iščupati srce i sve vitalne organe koji te u tom momentu bole, figurativno ili doslovno...
A On je vjerovatno sretan. Neka je. I treba biti. Na koncu, to je smisao prave ljubavi. Ako Njegova sreća nije samnom, neka je nađe s nekom drugom. Neka boli. Neće zauvijek. I dalje će one plave oči i osmijeh svaki put učiniti da me barem na trenutak prestane. Toliko je dovoljno. Zasad. A uskoro, nadam se da ni to neće biti potrebno. :) A srijedu proglašavam najdražim i najmržim danom u isto vrijeme. (:

*****************************************************************************************************
...posljednji dah bih da dam, samo da mogu da znam, kome sad dišeš u dlan, s kim čekaš dan.... (03:21)

Sunce se usuljalo u sobu i njezno svojim kracima pomilovalo joj lice. Crna kosa se rasula po jastuku. Cinilo se kao da sanja nesto lijepo... Prenula se iz sna. Lagano je otvorila oci, sa smijeskom pozdravila suncani dan i ustala iz kreveta.
Kada je snenost potpuno napustila, s njenog je lica nestao osmijeh. Opet je bila tu. Dovraga. Nije joj davala mira. Danima.
Tjerala ju je da misli o stvarima koje je zeljela ostaviti u proslosti i koje je zeljela zaboraviti. Htjela je jednostavno isjeci taj dio svog zivota i baciti ga daleko od sebe.
Nervozno je hodala po sobi razmisljajuci kako da se rijesi toga sto je mucilo... Brzo je navukla stare farmerice i kosulju, uzela ruksak i izasla iz kuce.

Lagano je otkljucavala vrata koja su skripala kao da su stara stoljecima. Unutra je docekao mrak i mnostvo bijelih plahti. Na trenutak je stala, nasmijesila se, prisla prozoru i razmakla plisane teske draperije, cija je crvena boja zatamnjena prasinom i nedostatkom svjetla ostavljala utisak kao da su natopljene krvlju. Sve u toj sobi bilo je mracno i strasno, ali iz nekog razloga njoj je ta atmosfera pruzala neki neobjasnjiv osjecaj smirenosti i zasticenosti. Spustila je ruksak na fotelju, i krenula prema sredini sobe. Na sredini je stajao stari stafelaj. Svukla je plahtu s njega. Na stafelaju je stajalo platno, cisto, kao da je neko ocekivao da ce ona doci.

Stajala je nepomicno gledajuci u bjelinu platna. Zazmirila je na tren, kao da pokusava u glavi stvoriti sliku onoga sto trenutno osjeca, onoga sto zeli izbaciti iz sebe, onoga cime zeli uprljati bjelinu platna. Otvorila je ruksak i uzela boje i kistove. Na stolu, ispod plahte ocrtavali su se obrisi pribora za slikanje. Podigla je plahtu i vidjela staru paletu na kojoj su bile skorene, godinama stare, boje. Uzela ju je u ruke i ukrasila je novim slojem boja. Ne, nije bilo mnogo boja. Zapravo, bila je samo jedna. Crvena.

Prisla je platnu, uzela kist u ruke, umocila ga u boju.. I zastoj. Nije znala kako poceti. Slomila se pred bjelinom i cistocom platna. Niz obraz su joj se skotrljale suze, ali njen izraz lica je odavao da je ovo ocekivala. Sjela je na pod, posmatrajuci platno kao nesto nedostizno. Suze su se i dalje kotrljale niz njeno lice, iako to nije bilo njenom voljom. Mozda zato sto je taj atelje bio jedino mjesto gdje se ona osjecala sigurno nije ih ni pokusavala zaustaviti.
Opet je zazmirila i podigavsi ruku u visinu ramena pocela je povlaciti konture po zraku.

Otvorila je oci i bacila kist. Nije joj bio potreban. Rukama je zahvatila boju i s puno opreza i oklijevanja povukla prvu liniju na platnu. Osjetivsi grubo platno pod prstima, dobila je nevjerovatnu inspiraciju i uspjela izraziti svoje osjecaje bojom. Crvenom.
Bila je kao u transu. Bez imalo razmisljanja, bez imalo reda, kompozicije i sistematicnosti rukama je sarala platno. Zeljela je izbaciti sav bijes iz sebe, zeljela je svijetu pokazati da je to Crveno djelo slika njene unutrasnjosti, njene svijesti i podsvijesti, njenih zelja, teznji, njenih tihih molitvi, njenih mastanja, snova, njene neuroticnosti i histerije, nervoze, zelje za osvetom, zelje za promjenom...

Ni sama nije svjesna koliko je vremena provela ispred platna, slikajuci sliku svoje duse.

Vani je padao mrak i soba je postajala jos mracnija i strasnija od onoga kakva je bila kad je tek usla. Saprala je ruke od boje, hipnotizirano gledajuci u crvenu vodu koja se sljevala s njenih ruku. Osjecala se slobodnije, lakse, cinilo joj se kao da nema vise tereta koji ju je danima pritiskao.
Ponovo je otvorila skripava vrata i jos jednom pogledala u tu mracnu sobu. Pitala se kad ce ponovo doci. Sa smijeskom je posmatrala ta cetiri zida koja su joj ulijevala taj divni osjecaj zasticenosti od svega, koji su joj pomogli da se oslobodi..

A onda je vidjela stafelaj i platno na njemu... Zalupila je vratima i sjela na pod.